Zapalili su smeće na deponiji, a vatra pod zemljom gori 64 godine i mogla bi još 250

Gradić Centralija nastao je na nalazištu antracita, vrste uglja koja gori duže i čistije od ostalih, i sredinom devetnaestog vijeka bio je jedno od mjesta na kojima je počivala američka industrija.

Krajem 19. vijeka imala je blizu 2.800 stanovnika, škole, crkve i radnje.

Do početka šezdesetih broj je pao na oko 1.400, jer je ugalj gubio bitku s naftom i plinom.

Kako je počelo

U gradu je postojao problem s divljim odlagalištima, pa je uređen jedan kop kao deponija.

Pred praznik u maju 1962. odlučeno je da se deponija očisti, a način je bio da se smeće zapali.

Propisi su nalagali da svi ulazi u zatvorene rudnike budu zatrpani negorivim materijalom.

Jedan otvor, dubok oko četiri i po metra, ostao je nezapažen. Kroz njega je vatra sišla u napuštene rudarske hodnike i uhvatila ugljeni sloj.

Zašto se nije mogla ugasiti

Ispod Centralije nije bio samo jedan sloj uglja nego mreža hodnika.

Tridesetih godina, u vrijeme velike krize, nezaposleni rudari kopali su ilegalno i vadili upravo one stubove uglja koji su držali strop, pa se pod gradom stvorio splet praznina i urušenih prolaza.

Kroz njih je zrak strujao kao kroz dimnjak, hraneći vatru kisikom.

Danas, 64 godine kasnije, ona i dalje gori na dubinama do 90 metara, na potezu dugom oko 13 kilometara.

Kako je grad nestao

U augustu 1962. rudnici u okolini zatvoreni su zbog ugljenmonoksida.

Ljudi su ipak ostajali, dvadesetak godina, dok su trajali pokušaji gašenja. Onda su počele propadati rupe u tlu, a plin je izlazio kroz pukotine.

Osamdesetih je preko hiljadu ljudi iseljeno, a oko 500 objekata srušeno. Država je 1992. eksproprisala cijelo naselje, a 2002. je ukinut i poštanski broj.

Godine 2013. postignut je dogovor da preostali stanovnici mogu tu doživjeti, nakon čega zemlja pripada državi. Danas ih je ostalo između pet i osam. Ulična mreža i dalje postoji, ali kuća uglavnom nema, a procjenjuje se da bi vatra mogla gorjeti još oko 250 godina